BOŽO VREĆO U LISINSKOM

Pred koncert u Lisinskom 22. listopada princ sevdaha govori o novom albumu, teškom djetinjstvu, izložbi… Ispričao je da kod njega nema pretvaranja već je i privatno onakav kakav je na pozornici

Ja sam poput country zvijezde iz Amerike slijedio svoj put, koji se doista može opisati izrekom ‘preko trnja do zvijezda’, govori nam Božo Vrećo (36). Princa sevdaha uhvatili smo između mnogih koncerata u Europi, snimanja novog albuma i spota u Španjolskoj te dueta s Karamazovim i Senidom. Zagrebačku publiku ponovno će očarati misterioznim sevdalinkama u Lisinskom 22. listopada.

– Kod mene nema pretvaranja. Kakav sam na pozornici, takav sam privatno, uvijek sam iskren i jako se zbližavam s publikom – priča svestrani umjetnik, sretan što ljudi u njegovim pjesmama pronalaze utjehu i hrabrost. Spoznaju ono što je doista bitno u životu.

Cijeli život slušao sam sevdah, moja mama Mila je to njegovala, slušala je radijske postaje. Odrastajući, znao sam da je to muzika koja do mene duboko dopire. Kao dječak ‘kačio’ sam marame oko struka i vrtio se kao derviš, kaže Božo. Prije svakog nastupa se pomoli jer je, ističe, vjernik koji nikog ne osuđuje.

– To je za mene pravi vjernik. Vjera je ljubav, ona koja ne osuđuje, koja ne uskraćuje, ona koja ne pravi barijere. Ako je ona kruta i neiskrena, to nije prava vjera nego fanatizam i toga se klonim – govori. Kad je prihvatio i muškarca, i ženu, i dijete u sebi, spoznao je koliko je uporniji u svemu što radi, jasnije zna što želi, jače voli i sja kroz svoju umjetnost. Naučio je, ističe, biti slobodan u konzervativnoj sredini Foče, u kojoj je rođen, koja je od djetinjstva bila nemilosrdna prema njemu. Kao i život, koji ga je već s pet godina “ošamario” kad mu se otac ubio. U to je vrijeme počeo otkrivati samog sebe, nositi haljine, zbog čega je tri dana vladala tišina u kući kad je majka to shvatila. Četvrti dan je došla i rekla mu:

– Ja sam te rodila takvoga kakav jesi. Nije te društvo oblikovalo niti neće. Nikad.

Prvo je haljine nosio kod kuće, a onda i na ulici. U školu nikad nije išao u njima, ali u srednjoj je već imao prepoznatljiv stil.

– Vrijeme i danas, kao i onda, stoji. Uči se da je plava za dječake, a ružičasta za djevojčice. To je apsurd. Sjećam se kako sam u prvi razred došao s torbom koja mi se ne sviđa. Djevojčica s kojom sam sjedio imala je ružičasti ruksak i, čim sam došao kući, rekao sam mami da želim takav. Mama mi ga je sutradan kupila. Djeca su me zafrkavala, no ona su ogledalo roditelja. Kakvi su roditelji, takva su i djeca. Bilo mi je teško odrastati. Bilo je to i ratno doba. Imao sam drugare, ne mogu reći da su to bili prijatelji, ali ipak sam bio boem, imao sam mikrosvijet u kojem sam bio sretan i kalio sve ono zbog čega sam danas sretan. Ja sam i dalje taj dječak koji je imao viziju da budem originalan, priznat, prihvaćen i uspješan, ali ne pod svaku cijenu – priča nam samouki pjevač, koji je u svijet sevdaha ušao s 26 godina.

Tad je živio u Beogradu, gdje je studirao arheologiju. Kratko vrijeme radio je kao profesor, a onda ga je sevdah odveo u Sarajevo. Pjevao je eksperimentalne pjesme a cappella. Ljudi su dolazili slušati ga na bazar na Baščaršiji. Prijelomni trenutak bio je kad su mu prišli ugledni glazbenici, a potom i troipolgodišnja suradnja s Halkom. Nikad se nije pokajao što je sevdah postao njegov suputnik, iskopina za cijeli život.

– Nikad nisam htio biti kopija niti ikoga kopirati. Mislim da sam u tome uspio. Za sevdah morate imati određenu dozu zrelosti, morate proživjeti neke životne patnje, ponijeti puno ožiljaka na sebi, doživjeti neka ljubavna razočaranja… Nije sevdah za svakog, a ja sam ga počeo živjeti u najboljem mogućem dobu, kad sam se oslobodio svega suvišnog, ponajviše negativnih komentara – kaže Božo, koji je cijelog života bio dosljedan.

– Svatko ima pravo na svoje mišljenje. No uvrede i zlo više me ne dotiču. Postao sam nedodirljiv za sve te strijele koje su upućene prema meni, koje nose otrov mržnje, zavisti, ljubomore, prijekora, slome se u zraku i ne dođu do mene. U tome mi je pomogla majka, koja me odgojila na pravi način, ni nju više ne brinu negativni komentari o meni. Život je moja druga učiteljica. Toliko vrijedno radim, iskren sam, okružio sam se dobrim ljudima i dobrom energijom i ne može mi nitko ništa – priča nam Božo.

Dok s majkom Milom često zapjeva, ponekad je i poskrivećki snimi, prijateljima na tulumu nikad neće zapjevati jer ne želi oduzeti čaroliju svojim koncertima. Čak je i presvlačenje na pozornici palo u drugi plan.

Prije sam publiku pridobivao stilskom preobrazbom na bini, sad je očaravam pokretom i energijom. Ljudi se prepuste čaroliji i katarzi na mojim nastupima i zaborave na vrijeme, oslobođeni svih problema, priča Božo.

No to ne znači da ne pazi što će odjenuti, kako privatno tako i na sceni. Brada i duga kosa njegov su zaštitni znak, i to spontano, jer mu se nije dalo brijati svaki dan. Ipak, ne veže se ni uz što, pa i da sutra izađe ćelav na binu, ne bi izgubio ništa. Ponosan je što nastupa u svojim kreacijama, za koje još razmišlja bi li ih pustio u komercijalnu prodaju.

– Nekad mi ih je mama pomagala šivati, a sad ih samo isprobava (smijeh). Što paše meni, paše i njoj, pa joj samo proslijedim haljine nakon koncerta. Imam ih više od 300. A ‘slab’ sam i na cipele i šešire (baš sam se nedavno vratio iz Seville s desetak modela). Kao i na japanske čajnike, bez kojih se s putovanja ne vraćam kući. Cipela nemam tako puno, ali sve što imam jako je vrijedno. I ne, nikad nisam pao u štiklama (koje nekad imaju i 14-15 cm, op.a.) na bini. Uvijek vješto izbjegnem silne rupe na pozornici. Vodim se onom bosanskom: ‘Pomjeri se s mjesta da se to ne desi’ (smijeh) – priča nam Božo. Voli li privatno nositi više hlače ili suknje i haljine, kaže odlučno:

– Ovo drugo. Ali sam zbog putovanja često u hlačama jer mi je udobnije.

Četiri godine poklanja haljine u kojima prošeće Sarajevo Film Festivalom u humanitarne svrhe. Tako je ove godine ružičastu toaletu darovao Centru za slijepu djecu.

– Ako je i mrvica, dobro je, kad bismo svi tako djelovali, manje bi bilo nesreće. Ne provjeravam kasnije na što se potroši taj novac. Biram srcem kome ću donirati. Vaše je, uostalom, samo ono što date i onog trenutka kada date, vjerujem da se to iskoristi na pravi način – kaže Božo. Darežljiv je i prema publici. Tijekom jednog nastupa u amsterdamskoj crkvi svima je podijelio čokolade jer je to jednom bila tvornica čokolade. Voli kad ga ljudi “rasture” od emocija komplimentima nakon koncerta, kao i originalnim darovima.

– Jedna djevojka poklonila mi je kompas iz 1914. Pripadao je engleskom oficiru. Kupila ga je u antikvarnici, a uz predmet je došla i priča. Pisalo je da je oficir bio zaljubljen u izvjesnu gospođicu. To je bio njezin dar njemu. Kad je poginuo, kompas je stao, nije pokazivao strane svijeta. U njegovu dnevniku, koji je došao s kompasom, pisalo je da će ista takva ljubav ponovno pokrenuti kompas. Djevojka mi je rekla kako ga mora meni kupiti jer ‘on je jedina osoba koja može taj kompas pokrenuti’ – prepričava.

Je li kompas proradio? Sramežljivo nam je rekao kroz smijeh: “Neću vam reći, ali kod prave je osobe”. Na pitanje je li zaljubljen Božo se sramežljivo osmjehnuo i rekao: “Uvijek sam zaljubljen. Prije svega u dobre ljude”. No u ulozi oca više se ne vidi.

– Nekad sam to želio. Štoviše, pokušao sam posvojiti dijete iz doma u nekoliko navrata, no nije mi uspjelo. To ne funkcionira kod nas, nemamo tako uređen sustav, zato sam odustao od toga. Moje pjesme su ono što treba ostati iza mene, pomirio sam se s tim – iskreno govori i nastavlja:

– Roditeljstvo je danas površno, djecu više odgajaju mobiteli nego roditelji. A njima su upravo ljubav i potpora najvažniji. I dan-danas mama mi je gnijezdo u koje se vraćam, gnijezdo uvijek ispunjeno toplinom i ljubavlju. Njoj sve dugujem. Divno je znati da je ona uvijek moj oslonac i da mi je u ranjivim trenucima govorila: ‘Hej, ti si na pravom putu, ja sam tu, samo ustraj, ustraj’. U slobodno vrijeme Božo slika, baš poput mame. Kaže kako je sve spremno za njegovu prvu izložbu, koju si priželjkuje u Istanbulu, a već iduće godine ostvarit će nastup u tom gradu koji spaja Istok i Zapad. Prijateljici dovršava uređenje interijera jer njegov duh nikad ne miruje, a jako voli i kuhati.

– Trenutačno živim u hotelima. Ne želim živjeti u jednom gradu. Kao slobodnoj osobi odgovara mi taj let između gradova. Ja sam stanovnik svijeta i to me najbolje opisuje – zaključuje.

Izvor: 24sata.hr