Super vijestiŽivot

Neobična priča o čovjeku koji je zamijenjen u rodilištu pa dan na posvajanje. A onda je slučajno sreo svog brata blizanca

Profesor je ispričao kako je proveo '41 godinu živeći tuđi život'

The Guardian je ovaj tjedan objavio jednu od svojih nevjerojatnijih priča, napisanu u prvom licu o čovjeku koji je, kako kaže, “41 godinu svog života živio tuđi život”. Alex je Amerikanac koji je bio tek rođena beba u rodilištu kad je slučajno zamijenjen s drugom bebom, djevojčicom, i predan majci koja nije bila njegova. Priča nakon toga postaje još bizarnija; Alex je predan na posvajanje. Tko je on zapravo, saznao je tek nakon četiri desetljeća života.

Tada je, pet tisuća kilometara udaljen od grada u kojem je rođen, upoznao čovjeka koji je zapravo njegov brat blizanac. Zajedno su rekonstruirali priču, a on ju je, pod zaštićenim identitetom, podijelio s The Guardianom. Priča je u prvom licu, pa je tako prenosimo i mi, u cijelosti.

Zamišljanje rođene mame

Jedne ljetne noći 1969. godine, u jednom rodilištu u malenom mjestu u Sjevernoj Americi, žena je rodila dijete. Ona je bila mlada djevojka, neudana i znala je, čak i prije no što je maleni dječak stavljen u njezino naručje, da će ga dati na posvajanje. Taj maleni dječak bio sam ja – ali ja nisam bio jedina beba rođena tamo te noći.

Odrastajući, nisam imao puno toga zajedničkog s mojim starijim bratom i dvije mlađe sestre, koji su također bili posvojeni. Oni su me, zajedno s našim posvajateljima, često zezali jer sam svo svoje vrijeme provodio čitajući sve i svašta, od enciklopedija do stripova, i zvali su me “intelektualac”. Nisam bio krvno povezan sa svojim roditeljima niti braćom i nismo dijelili nikakve zajedničke karakteristike ili osobine.

Da bih svemu što se događalo u mom životu dao smisao, izmislio sam svoju vlastitu, romantičnu priču o tome kako sam došao na svijet. Jedino što su mi rekli o mojoj biološkoj majci jest da je bila 18-godišnja studentica, pa sam zamišljao da je moj otac zasigurno bio gostujući profesor s nekog europskog sveučilišta koji se zaljubio u nju. Istina je na kraju ispala nevjerojatnija od bilo koje priče koju sam ja mogao izmisliti.

Čudna povezanost s neznancem

Naporno sam učio i kad sam odrastao, preselio sam u Europu i postao profesor na fakultetu, a tamo sam pronašao kolege i prijatelje koji su mi postali kao obitelj, stvorio sam novi dom za sebe. To je bilo utješno nakon što mi se, zbog objave da sam gay, raspala veza s majkom posvajateljicom. Kao katolkinja, nije prihvatila moju seksualnost.

Zatim sam, prije 10 godina, dobio priliku držati radionicu za studente doktorskog studija na sveučilištu na kojem sam radio. Pozdravio sam svakog sudionika u dvorani, a pozdrav jednog od njih izazvao je kod mene neobično potresno prepoznavanje. Taj se gospodin predstavio kao John i ja sam shvatio da ima isti naglasak kao ja. Okrenuo sam se prema kolegi i rekao “Imam čudan osjećaj da znam tog čovjeka”.

U pauzi, rekao sam mu da imam osjećaj kako smo se ranije upoznali. Ispostavilo se da smo rođeni u istom malom gradu, ali on se preselio na drugi kraj zemlje kada je imao šest mjeseci, sa svojim roditeljima i sestrom blizankom. Čak smo išli na isti fakultet u Sjevernoj Americi i dok smo se šalili o profesorima, shvatili smo da smo, iako smo studirali različite smjerove, sjedili na nekim istim predavanjima. Imali smo čak i istog mentora na studiju za magisterij, ali različite godine.

Neobične sličnosti kroz cijeli život

Dok smo pričali za vrijeme ručka, shvatili smo da smo, prije no što smo počeli raditi na akademskim karijerama, obojica radili u medijima. Čak smo shvatili i da smo jednom zapravo kratko popričali preko telefona, kada je John bio novinar, a ja sam radio u PR-u. Nisu samo sličnosti u našim životima bile te koje su pokrenule moju znatiželju: mogao sam osjetiti povezanost. Nastavili smo odlaziti na zajedničke ručkove ili na pića otprilike svakih šest tjedana i kako su prolazili mjeseci, naše je prijateljstvo raslo.

Imali smo toliko toga zajedničkog: obojica smo se osjećali otuđeno u zemlji u kojoj smo rasli i mnogo ugodnije smo se osjećali živeći u Europi. Obojicu je fascinirala povijest umjetnosti i glazba, mrzili smo sport. U jednom od razgovora shvatili smo da ćemo obojica uskoro napuniti 40 i da je samo jedan dan razlike između naših rođendana. Šalili smo se kako smo prije četiri desetljeća možda ležali u susjednim kolijevkama u rodilištu.

Javljanje biološke majke

Bio je srpanj 2010. godine kada sam došao kući jedne večeri i dobio pismo koje je promijenilo sve. Poslala ga je socijalna služba iz mog rodnog grada s porukom u kojoj me traže da ih hitno kontaktiram. Odmah sam znao o čemu je riječ: svatko od moje usvojene braće otvorilo je isto pismo tijekom godina. Moja me biološka majka željela pronaći.

Nazvao sam broj i socijalna radnica me pitala želim li znati više o ženi koja me dala na usvajanje. Rekla mi je da je ona bila buntovna tinejdžerica koja je voljela sport i mrzila školu. Od nje je odustala s 15 i pridružila se motorističkoj bandi – što ju je dovelo do moga oca, on je bio vođa bande. Nakon što me dala na usvajanje, imala je problema s alkoholom i ovisnosti o drogama, provela je neko vrijeme živeći na cesti.

Kad sam to čuo, osjećao sam se potreseno. Kroz svoj život oslanjao sam se na bajku o mojoj briljantnoj majci studentici i ocu profesoru kako bi stvorio smisao toga tko sam. Sada moj identitet uopće nije imao smisla.

Bez imalo sličnosti

Konačno, socijalna radnica rekla je da moja biološka majka podrijetlom pripadnica domorodaca u Americi. Ali ja sam proćelav, s bradom i plavim očima – tri karakteristike koje domorodci u Americi nemaju. To ne može biti istina, rekao sam socijalnoj radnici. Ona me uvjeravala da nema pogreške; to je moja majka i ona me sada traži zato što umire od raka. Htjela me sresti prije nego bude prekasno.

Imao sam dva tjedna da odlučim što želim. Nisam htio nanijeti bol mojim usvajateljima i sumnjao sam je li ta žena, Anna-Louise, kasnije su mi rekli njezino ime, zbilja moja biološka majka. Ali vjerovao sam u budističku filozofiju samilosti. Ako ne upoznam Annu-Louise zbog sebe, zar to ne bih mogao napraviti zbog nje? Sjetio sam se što mi je otac-posvojitelj govorio na moj rođendan: “Postoji žena koja na tebe misli svake godine na ovaj dan, nada se da ti je dobro i da je strašno teška odluka da te da na posvajanje bila ispravna”.

Trebao sam joj pružiti mir prije no što umre. Rekao sam socijalnoj radnici da se želim sresti s Annom-Louise, osim ako ona ima problema s tim što sam homoseksualac, u tom slučaju, nećemo se susresti. Ubrzo je stigao odgovor: mogu biti tko god želim biti, dok god sam to ja, i ona će se time ponositi. To je bio emotivni trenutak: nikad nisam čuo moje posvojitelje da su mi rekli da su ponosni na to tko sam.

Susret bez imalo emocija

Tijekom nekoliko narednih mjeseci, izmijenili smo nekoliko poruka i fotografija preko socijalne radnice. Nismo uopće izgledali slično, ali bilo je prekasno da se povučem. Letio sam kući u Ameriku za Božić, i početkom siječnja otišao sam je upoznati. Osjećao sam se nervozno, bio sam pod stresom. Što ćemo reći kada postane očito da je sve ovo pogreška, da ne možemo nikako biti u rodu?

Moj posvojeni brat ispričao mi je da kada se on susreo sa svojom biološkom majkom, da je odmah, čim je ušao u prostoriju, znao da je ona njegova i on njezin, zatim su se grlili 10 minuta, presretni zbog toga što su bili sigurni u to. Kada sam ja sreo Annu-Louise, osjećao sam se samo čudno. Ona me zagrlila i plakala, ali ja nisam osjećao ništa. Surađivao sam, jer sam bio sretan zbog nje, jer je bila bolesna. Htio sam joj dati ono što je željela. Upoznao sam njezine dvije kćeri, koje su izgledale baš kao ona i koje su mi rekle da su oduvijek znale da imaju starijeg brata. Ja sam mislio da je sve to čudno.

Pristao sam na to da ostanemo u kontaktu, ali nakon našeg susreta rekao sam socijalnoj radnici da je došlo do neke pogreške. Ona je porekla tu mogućnost. Rekla je: “Sigurno je vaš otac imao plave oči i plavu kosu”. Svi su odbijali vidjeti ono što je bilo dosta očito.

Fotografija Johnove sestre

Želio sam čuti što o svemu tome misli John, ali nisam ga vidio do travnja. Njegov doktorat nije išao baš dobro i odlučio ga je završiti na drugom sveučilištu, u drugoj zemlji. Našli smo se na oproštajnoj večeri kraj jezera. Većinu večeri proveli smo razmjenjujući novosti – tek kad smo jeli desert rekao sam mu za moj razočaravajući sastanak, kako uopće nisam izgledao kao žena za koju su mi svi rekli da je moja biološka majka.

On je rekao: “Pa, genetika nije sve. Pogledaj mene i moju sestru blizanku – uopće ne izgleda poput mene ili mojih roditelja. Prije smo je zafrkavali da smo je pokupili na željezničkom kolodvoru”. Ja sam rekao: “Pa, obećao sam Anni-Louise da ću biti tu za nju do kraja njezinog života.” Johnovo lice se promijenilo. Izgledao je zbunjeno. “Moja majka se zove Anna-Louise”, rekao je.

Sekunde su prolazile u tišini dok smo gledali jedan u drugoga. Pitao sam ga ima li sliku svoje sestre blizanke na telefonu i dok ju je tražio, ja sam pronašao fotografiju Anne-Louise na mom telefonu. Žena na Johnovu telefonu imala je smeđu kosu i smeđe oči, baš kao žena na mojoj fotografiji. Njegova sestra na fotografiji je izgledala baš poput Anne-Louise na fotografijama koje sam vidio iz mlađih dana. Iz fotografija, koje sam pokazao The Guardianu, bilo je očito da su majka i kćer.

Ćelavi tata i mala plavuša

Osjećao sam kao da mi se zemlja otvara pod nogama. Živio sam 41 godinu život koji nisam trebao živjeti ja, već netko drugi. Ja nisam bio neko vanzemaljsko biće koje nema ništa zajedničko sa svojom obitelji – ja sam blizanac. John, čovjek koji je ušetao u moju učionicu tisuće kilometara udaljenu od kuće, bio je moj brat blizanac. On je odrastao s našim biološkim roditeljima i sestrom na čijem sam mjestu ja trebao biti. Moje je mjesto uzeo netko drugi.

Počeli smo se nervozno smješkati. Pitao sam za njegove roditelje, kako izgledaju. Rekao je da je njegov otac ćelav kao i ja. Njegova majka bila je plavuša s plavim očima. “Pomalo ličiš na mog djeda”, rekao je.

Odjednom, postojali su ljudi koji su izgledali poput mene; koji su dijelili iste interese kao ja, i tada sam povjerovao, moj DNK. U glavi mi se sve preokrenulo. Po prvi put, sve je imalo smisla.

Rekonstrukcija priče

Zajedno smo složili priču koja se najvjerojatnije dogodila. Dvije žene, obje imena Anna-Louise, rodile su u istom rodilištu ljetne noći 1969. godine. Tada nije bilo ultrazvuka i nitko nije znao spol djece prije rođenja. Nijedan od očeva nije bio u bolnici i, a za ovo su šanse jedan naspram milijun, obje su imale isto ime. Postojale su tri bebe koje su rođene oko ponoći i, kako je bilo uobičajeno za to vrijeme, majke koje su se tek porodile bile su uspavane, kako bi ujutro bile odmorne.

Možda je te noći bilo manje osoblja, i nastala je zabuna oko toga koja beba pripada kojoj Anni-Louise. Idućeg jutra, umjesto da me vrate mojoj majci s mojim blizancem, dali su me krivoj ženi i onda sam dan na posvajanje. I sada smo se moj blizanac i ja pronašli, 5 tisuća kilometara udaljeni od mjesta našeg rođenja.

Pokušaj razgovora s roditeljima

Bilo je tu još puno toga za reći, ali John je morao otići idućeg dana, a prije toga je morao završiti pakiranje. Otišao sam kući, ali nisam mogao spavati. Nazvao sam svog brata u Sjevernoj Americi: vozio se i morao je zastati kako bi mogao poslušati čudnu priču. Postojalo je toliko mnogo neodgovorenih pitanja. Zar mojoj biološkoj majci nije rečeno da je rodila dva dječaka i zašto se nije pobunila kada je idućeg jutra dobila dječaka i djevojčicu? Zar je to bila namjerna zamjena – zar moji biološki roditelji nisu željeli dva dječaka ili su službe mislile da će dječak biti brže usvojen? Jesam li zbog toga ponekad sanjao da imam blizanca? Zar se išta od ovoga zbilja dogodilo?

Idućeg je tjedna John rekao roditeljima da ima prijatelja u Europi, koji je rođen u istoj bolnici u isto vrijeme, koji je bio posvojen i koji ima vrlo malo zajedničkoga sa svojom biološkom majkom – ženom koja je zapravo jako ličila Johnovoj sestri blizanki. Pitao ih je “Postoji li išta neobično što se dogodilo one noći kad sam se rodio, o čemu bih trebao znati više?”. Rekli su mu: “Ne želimo da više ikad s nama pričaš o tome”. Nisu ništa poricali, samo su zatvorili temu.

Njegova sestra tvrdila je isto i rekla da ne želi ništa o tome znati – i dalje ne zna ništa. Ne mogu reći ženi koja vjeruje da je moja biološka majka – koja je i dalje živa i prkosi prognozama doktora – da nisam njezin sin. To bi je slomilo. Devet godina kasnije, ništa se nije promijenilo. Svi pričaju priču koju su oduvijek pričali, zarobljeni u pretvaranju kako bi zaštitili sve ostale, dok ja sumnjam tko mi je biološka obitelj već 50 godina.

Razgovor s biološkim roditeljima

Jednom sam samo razgovarao s mojim biološkim roditeljima, putem Skypea. Razgovarao sam s Johnom, koji je bio u posjetu obitelji i kada sam pitao kako su ostali, on ih je pozvao da se pridruže razgovoru. Jako sam se prestrašio. Mislio sam kako to nije dobra ideja: ako nisu zainteresirani da me upoznaju, nisam ih želio forsirati. On me predstavio kao “prijatelja iz Europe” i tako sam prvi put upoznao mog biološkog oca. Pogledao sam u njega i pomislio: pa, ovako ću izgledati za 25 godina. Mogao sam se prepoznati u njemu: imali smo iste oči.

Tada sam popričao s mojom biološkom majkom. Osjetio sam: eto je, žena koju znam oduvijek. Bilo je kao da sam se vratio kući. John mi je nakon tog razgovora rekao da je ona rekla: “To je tvoj blizanac, zar ne?” Kasnije je pitala za mene i nazvala me njegovim kozmičkim blizancem. Ali ona i njezin muž i dalje me ne žele upoznati, što je bolno. Mislim da sam dobra osoba i da bih bio sin na kojeg bi bili ponosni. Volio bih imati odnos s njima. Ali u isto vrijeme, mogu razumjeti da je njihovo ne upoznavanje sa mnom jednostavnije nego otvaranje svega što su skrivali toliko dugo.

Možda zato, svaki put kada John i ja razgovaramo o tome kako bi napravili DNK testiranje, on se u zadnji tren povuče, jer smatra da bi to bila izdaja. Napravio sam testiranje koje pokazuje da nemam krvi američkih domorodaca. Zatražio sam kopiju mog dosjea kod socijalne službe, ali zbog toga što je prošlo toliko dugo vremena od usvajanja, moguće je da je originalni dokument uništen.

Produbljivanje veze s posvajateljima

Za Johna i mene ne postoji sumnja. Kada sam ispričao kolegama našu priču, oni su pogodili tko je moj blizanac prije nego što sam rekao njegovo ime. Iako nikad nisam uživo upoznao svoje biološke roditelje, a John i ja smo se vidjeli samo nekoliko puta otkad se prije sedam godina preselio na drugi kontinent, osjećam se zahvalno zbog veza koje imam u svom životu – starih i novih.

Moj brat s kojim sam posvojen i ja oduvijek smo bili različiti, i još smo uvijek. Ali sada razumijem da ta naša veza nije bratska po rođenju, ne završavamo jedan drugom rečenice kao što to radim sa svojim blizancem, već je to duboko ukorijenjena veza zajedništva, koju imamo zbog zajedničkog djetinjstva, iz godina kada smo brinuli jedan o drugom. Kroz život, izrasli smo u braću.

Kada sam ovu priču ispričao posvojitelju, pogledao me i rekao: “Pretpostavljam da smo zbilja sretni što si naš sin”. Naša veza nikada nije bila posve iskrena, ali nakon toga smo postali povezaniji, bolji u razgovoru o našim životima, sve dok nije umro prije četiri godine. Zatim sam, prije godinu i pol, sreo ljubav svog života. On mi pokazuje partnerstvo, bliskost, za koju prije nisam znao.

Ljudi koje želi uz sebe dok umire

Prije godinu dana dijagnosticirana mi je terminalna degenerativna bolest. Moj život bit će kraći nego što sam želio. Sada sam u kolicima i moje disanje se pogoršava; ne mogu raditi, putovati, ići na koncerte ili u galerije. Prihvaćanje toga bilo je dosta teško, ali otkako na tome radim sa psihologom, koliko god to čudno zvučalo, moj život je odličan. Imam partnera, svoju glazbu i knjige o umjetnosti, svoja sjećanja i prijatelje.

Kada razmišljam o kraju svog života i ljudima koje tada želim oko sebe, razmišljam o svom bratu, ali ne Johnu, mom blizancu. Želim da tamo bude moj partner, naravno, kao i moja mentorica doktorskog studija, koja mi je bila poput majke, moj posljednji šef, koji mi je bio poput oca i dvoje mojih bliskih prijatelja koje sam stekao na putovanjima i s kojima se od tada družim. To je moja obitelj koju sam odabrao – obitelj koja je odabrala mene.

*Alex Carter je pseudonim. Druga imena promijenjena su kako bi se zaštitio identitet obitelji.

Izvor: https://www.telegram.hr

Prikaži više

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Provjerite također

Close
error: Sadržaj je zaštićen autorskim pravima!
Close