SportSuper vijesti

Kovač nije Bayernov problem

... ali trenersku je glavu najlakše baciti lavovima

Nakon što je prvi val javne kritike zapljusnuo najlakšu i najistureniju metu, trenera Niku Kovača, oseka je sve više počela otkrivati i neke druge istine. Već dan ili dva nakon šokantnog domaćeg poraza 0:3 od Borussije Mönchengladbach, oluja odgovornosti za Bayernovu mini-krizu sve je snažnije počela otvarati i neka druga vrata osim onih na trenerskom uredu.

Bez obzira što je pretjerano, pomalo i besmisleno, pričati o krizi nakon tek četiri utakmice u kojima je Bayernov stroj zakašljucao, vrijeme na ‘Planetu Bayern’ drugačije se mjeri nego na mnogim drugim mjestima. Stoga je trojac Bayernovih šefova jučer stao ispred novinara i osuo paljbu po njima smatrajući da su pretjerali s dramom i za potrebe vlastite tiraže isfabricirali krizu koje nema.

I u pravu su. Barem velikim dijelom. Forsirati neku dramu i krizu nakon mikrociklusa od četiri utakmice je doista više stvar dizanja tiraže nego istine. Jer i prošle je sezone nakon sedam kola Bayern za dortmundskom Borussijom zaostajao i više nego danas (pet bodova), pa je na kraju završio s 29 (!) bodova više od nje. Pa iako možda čitave ove “krize” ne bi ni bilo da je Manuel Neuer čvršće uhvatio onaj ubačaj iz kornera protiv Augsburga, situacija u Bayernu definitivno zahtijeva temeljitiju analizu od banalne konstatacije kako “ne valja trener”, kojom je najlakše zamahati kad se ne zna reći ništa pametnije.

Bayernova je svlačionica, bez ikakve dvojbe, najraskošnija u Bundesligi. S reprezentativcima praktično na svakoj poziciji i kvalitetom koja već šest godina melje domaću konkurenciju bez dostojnog suparnika. Ali ima i dva nimalo neozbiljna problema, koja su Bayernovi šefovi i ovog ljeta odlučili ignorirati, iako su ih brojni signali na njih upozoravali.

Problem godina i problem zasićenja.

Idealna ovosezonska Bayernova momčad u prosjeku ima više od 29,5 godina. I po tome je uvjerljivo najstarija i u Bundesligi i u Ligi prvaka. Neuer (32), Joshua Kimmich (23), Mats Hummels (30), Jérôme Boateng (30), David Alaba (26), Thiago Alcántara (27), Javi Martinez (30), Franck Ribéry (35), Arjen Robben (34), Thomas Müller (29), Robert Lewandowski (30). U njoj su čak sedmorica igrača koji su započeli finale Lige prvaka 2013. u kojem su pobijedili Borussiju Dortmund.

U tih pet sezona udarna je Bayernova momčad doživljavala tek poneku kozmetičku promjenu. Suvereno je vladala Bundesligom, a u Ligi prvaka četiri puta došla do polufinala, jednom do četvrtfinala. I svaki put ispadala od Španjolaca. Real Madrid, Barcelona, Atletico Madrid, ništa nije pomagalo. Čak ni ‘španjolizacija’ pod Pepom Guardiolom.

Kad je prošle sezone Jupp Heynckes još jednom pozvan počistiti, ovog puta iza Carla Ancelottija, i kad je javno poručio kako nema namjeru ostati nakon kraja sezone, činilo se da su Uli Hoeness i Karl-Heinz Rummenigge shvatili signal iskusnog lisca i odlučili krenuti u laganu rekonstrukciju svlačionice.

 

Još i više kad je objavljeno ime novog trenera. Kovač je shvaćen i pozdravljen kao idealna puzzla za slaganje ‘novog Bayerna’. Trener s novim idejama, novim metodama i novom energijom. Trener koji je trebao ne samo transformirati Bayern, nego i učiniti to što bezbolnije.

Bayern nije klub koji će si dopustiti apsolutnu rekonstrukciju, žrtvovati godinu ili dvije radi višeg cilja. Nije bilo ni potrebno, jer ovoj skupini zvijezda nije ni trebalo raditi ‘kolonoskopiju’. Tek estetski facelifting koji bi već ove sezone osvježio neke kutove svlačionice i omogućio Kovaču da skuha novo jelo s novim začinima, bez obzira što je osnovna namirnica ostala ista. Jer ta je namirnica i dalje vrhunska, makar nije potpuno svježa.

Hoeness i Rummenigge, međutim, ovog su ljeta potpuno zašutjeli. I zaštedjeli. Brojkom i slovima nula (0) eura potrošeno je na nove igrače. S posudbe su vraćeni Renato Sanches i Serge Gnabry, besplatno je došao Leon Goretzka. Kupljen je tek 18-godišnji Kanađanin Alphonso Davies za 10 milijuna eura, koji će se priključiti tek na zimu.

Prvi put u posljednjih 30 godina Bayern je tijekom ljeta više prodavao nego kupovao. I više zaradio nego potrošio. I to osam puta više! Međutim, ono čega se najviše trebao riješiti — nije riješio.

Umjesto buketa cvijeća, bačve piva i počasne klupske članske iskaznice, Hoeness i Rummenigge  su Riberyju i Robbenu poklonili nove jednogodišnje ugovore. I problem koji su elegantno mogli riješiti produžili još godinu. Veteranima čiji ego oduvijek predstavlja tempiranu bombu u svlačionici, koji i danas gestikuliraju kad izlaze i gunđaju kad sjede na klupi, iako su već neko vrijeme tek blijeda kopija svojih slavnih prezimena.

Ako su Kingsley Coman i Serge Gnabry bili predviđeni za prve opcije na krilima, kako je itko u Bayernovu menadžmentu zaista mogao povjerovati da će se Robbery, čak i u svojim dubokim tridesetima, pomiriti s ulogom povremene ispomoći s klupe? Ili je bilo pametnije pustiti da ‘prirodna selekcija’ bezbolno odradi svoje, a svlačionica osvježi mlađim i gladnijim brzancima koji su raskošnom budžetu itekako dostupni?

Od početka sezone, čak i prije ove mini-krize, jedan od najvećih Bayernovih problema bile su baš krilne pozicije. Vezni red je uglavnom moćan, dominantan i u posjedu i u dvoboju. Bayern je protiv svih suparnika bez problema držao loptu i vrtio igru oko kaznenog prostora. No, krila su štekala, širina se izgubila, lopta je uglavnom zapinjala u brojnom suparničkom središnjem bloku, a Lewandowski je teško dolazio i do lopte, kamoli šanse. Samo 15 postignutih golova u devet utakmica Bundeslige i Lige prvaka svjedoče tom problemu.

Drugi napadački problem Bayerna zove se Thomas Müller. Njemački reprezentativac već je duže vrijeme daleko od vrhunske forme i u Bayernu i u reprezentaciji. Njegovi su potezi nekoć rješavali utakmice, njegova silina i moć razbijala sve obrambene šablone. Već neko vrijeme djeluje kao figura manje na terenu, iako je u godinama kad bi trebao igrati najbolji nogomet svog života. Još bolji od onog koji je igrao prije tri-četiri sezone, kad je poput lokomotive vukao Bayern prema naslovu prvaka Europe, a Njemačku prema svjetskoj kruni.

I nedavna eksplozija nezadovoljstva Jamesa Rodrigueza imala je veze s lošom formom njegovih konkurenata, makar se ni Kolumbijac ne može pohvaliti konstantom svojih vrhunskih izdanja. Još otkako je zabljesnuo na SP u Brazilu, ‘štrapao’ je kod svih trenera kako u Realu, tako i u Bayernu. Nakon iskazanog nezadovoljstva zbog ulaska s klupe protiv Ajaxa imao je priliku ‘pričati’ protiv Borussije Mönchengladbach od prve do zadnje minute, ali je na terenu bio znatno tiši nego u medijima.

Slična je stvar i sa stoperskim tandemom Hummels-Boateng, koji već mjesecima igra debelo ispod svoje razine. Puno prije nego što im je došao Kovač. Hummels kao klasična ranjena zvijer grize sve oko sebe i za svoju lošu formu optužuje Kovačeve rotacije, zaboravivši da je još prošle sezone bio označen kao najslabija i najsporija karika Bayernove momčadi koju su Kovač i Ante Rebić itekako iskoristili u finalu kupa.

A igrači, maženi i paženi, uvijek su imali širom otvorena vrata mosta koji je preko glave bilo kojeg trenera, osim možda Heynckesa, vodio do kancelarija onih koji odlučuju. Pričao je o tome ovih dana i legendarni desni branič iz 1990-ih Markus Babbel:

“Još iz svojih dana znam da igrači odlaze Hoenessu i Rummeniggeu plakati čim im nešto zasmeta. To je najveći problem svakog Bayernovog trenera. Ako njih dvojica ne stoje čvrsto iza trenera, on nema nikakve šanse.”

Stari lisac Hoeness je na izložbi kiselih lica tijekom Oktoberfesta, dan nakon poraza od Gladbacha, javno poručio kako je “u Bayernu potpuni mir” i kako će “čvrsto stati uz trenera što god se događalo u narednim tjednima”. Hoenessa nije pogodila sinkopa, dobro zna zašto je proljetos odabrao baš Kovača i da aktualna mini-kriza nije dokaz da je u tom odabiru pogriješio. Bez obzira što mu igrači šaptali u uho.

Jer na Kovačevu su stranu stali brojni ugledni bayernovci čiji glas u eteru itekako ima težinu. Od Jürgena Kohlera, preko Stefana Effenberga i Matthiasa Sammera do Lothara Matthäusa, koji je bio najdirektniji:

“Ovo što se događa nije Kovačeva krivnja. On je odličan trener, što se vidjelo u Eintrachtu, čovjek je koji radi od jutra do mraka. Najveći Bayernov problem je što nije osvježio svlačionicu novim, gladnim igračima i zbog toga sad plaća cijenu.”

Gdje je Kovač uopće pogriješio? Niti je mijenjao sustav, niti filozofiju igre, niti je kemijao, mudrovao, izmišljao i pretumbavao igrače i pozicije. Donio je neke nužne svježe ideje koje su, opet, apsolutno komplementarne kadru i usput riješio najveći problem unutar svlačionice — ultimativnu želju Lewandowskog da ode. Koja je i nastala zbog činjenice da u zvjezdanoj svlačionici stvari nisu (bile) baš idealne.

Dok je nizao pobjede Kovač je bio “sjajan trener koji radi sve što treba”. A čim što je rezultat zaštekao, kriziralo ga se što “previše rotira”. Zanimljivo, dok je pobjeđivao, rotacije nikome nisu smetale. A da nije rotirao, kritizirali bi ga zašto ne igraju oni što ne igraju.

A sve te rotacije zapravo su imale i smisla i logike. Jer nakon ozljeda Comana, Corentina Tolissa i Rafinhe, Kovač je raspolagao sa samo 16 (!) igrača, plus trojica vratara. Malo, premalo za Bayernove ambicije i ritam utakmica. Uz tako mali broj igrača i uz činjenicu da je velika većina njih u sve ozbiljnijim igračkim godinama, Kovač si nije mogao dopustiti rizik zamora materijala, ali ni ispadanja iz forme bilo kojega od njih. Jer svaki, doslovno svaki, itekako će mu trebati.

Zahvaljujući štedljivosti i neodlučnosti svojih šefova, Kovač na raspolaganju ima samo trojicu stopera (Boateng, Hummels, Niklas Süle). Za bekove Kimmicha i Alabu uopće nema zamjenu, a svake nedjelje mora paliti svijeću za zdravlje svog jedinog vrhunskog napadača Lewandowskog. Dogodi li mu se ozljeda bilo kojeg od spomenutih, Kovač će morati kemijati. A na razini koju zahtijeva Bayern i protiv suparnika koji ga uvijek čekaju naoštreni do zuba, kemijanje teško prolazi.

Stoga se već spominju brojna nova imena koja bi već na zimu mogla ‘provjetriti’ zasićenu svlačionicu. Francuz Nicolas Pepe (Lille), Nizozemac Frenkie de Jong (Ajax), Slovak Milan Škriniar (Inter), uz sve ono što Bayernu stoji na bundesligaškom pladnju. A ondje su, uljuljani u višegodišnju dominaciju, Bavarci već propustili dosta toga. Od Leroya Sanea, preko Thila Kehrera i Antonija Rüdigera do Juliana Draxlera. Pa im je krajnje vrijeme reagirati ako žele ‘spasiti’ Juliana Brandta ili Tima Wernera. Jer Bayern, prije svega, uvijek želi mirisati njemački.

Da Bayernovi problemi nisu nastali s Kovačem govore i izdanja njemačke reprezentacije u kojoj Bayernove iskusnjare drže kičmu momčadi. Ljetnu blamažu na Svjetskom prvenstvu u Rusiji slijedile su nove jesenske u Ligi nacija, a Hummels, Müller i društvo jednako su loše izgledali u nacionalnom kao i u klupskom dresu.

Sterilno, tromo, zasićeno, sporo. I posvađano.

Iako je ulazak u sezonu najavljivao rutinski nastavak Bayernove dominacije, sve je snažniji dojam da su Hoeness i Rummenigge ipak precijenili rok trajanja ove sjajne generacije koja neminovno ide prema svom kraju. Možda će se i ove sezone Bayern prošetati do titule, možda će se iz kičme ove momčadi iscijediti još sezona-dvije jer je i dalje to po imenima najluksuznija momčad Bundeslige, ali s rekonstrukcijom će morati započeti već ove zime ukoliko žele da tranzicija bude što manje bolna.

Hoće li tu neminovnu tranziciju voditi Kovač ili netko drugi, odlučit će rezultati. I igrači. Ako su ga doista odlučili ‘izbušiti’, nitko mu neće pomoći. Kao što nitko nije mogao pomoći Ancelottiju kad su zvijezde prestale igrati, a onda čudotvorno pronašle formu pod Heynckesom.

Što god se dogodilo — Niko Kovač nije Bayernov problem. Sasvim suprotno — Niko Kovač je Bayernovo rješenje. Trener koji ima i ideju i muda i energiju za napraviti sve što je Bayernu potrebno da bi opet mogao pucati na sam vrh Europe. Kovača nisu odabrali ni slučajno, ni brzopleto. A kad su ga već odabrali, trebaju i stati iza njega. I zaključati vrata mosta koji preko njegove glave vodi iz svlačionica do kancelarija.

Unutar svoje zvjezdane i glamurozne utrobe Allianz Arene doista ima i ponešto problema. Ali glavni ni slučajno nije u trenerskoj kancelariji.

Bila bi i šteta i nepravda da Kovač plati ceh za tuđe pogreške. Nažalost, trenersku je glavu uvijek najlakše baciti lavovima.

Izvor: https://telegram.hr

Prikaži više

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Provjerite također

Close
error: Sadržaj je zaštićen autorskim pravima!
Close