GlazbaSuper vijesti

Zdravko Čolić: Ne razmišljam o godinama, to je potpuno suvišna kategorija za ljude koji imaju iole duha u sebi

Zdravko Čolić: Ne razmišljam o godinama, to je potpuno suvišna kategorija za ljude koji imaju iole duha u sebi

Jedna od najvećih glazbenih legendi regije u okviru turneje ‘Ono malo sreće’ ponovo stiže pred zagrebačku publiku. Zagreb nosi u srcu još iz mladih dana, kada je dolazio na atletska prvenstva, a ljubav s tim gradom traje i danas. Zdravko Čolić za tportal je govorio o svojoj popularnosti koja desetljećima ne blijedi, vremenu bivšem i sadašnjem, godinama i prolaznosti te o obitelji.

Kada je netko među najvećim zvijezdama u regiji više od četiri desetljeća, o popularnosti definitivno sve zna, a i nema osobe kojoj nije poznata gotovo svaka pojedinost iz njegova života i karijere, pa je vrlo teško pitati ga nešto novo.

Legendarni pjevač, poznati srcolomac koji se u Beogradu skrasio uz suprugu Aleksandru i njihove kćeri, 17-godišnju Unu i 12-godišnju Laru, kaže, uživa u životu. Isto tako se raduje svakom druženju s publikom. Uoči nastupa u Areni Zagreb 20. listopada 67-godišnja glazbena zvijezda regije Zdravko Čolić otvorio nam je dušu.

Pripremate se za veliki zagrebački koncert. Što ćete na njemu izvesti ili to ovisi o atmosferi i publici?

Kad je riječ o repertoaru, bit će nekih starih pjesama koje nismo dugo svirali, ali i nekih novih – ugodan program u okviru kojeg ćemo promovirati i novi album ‘Ono malo sreće’. Bitno je da budemo svi dobro raspoloženi, kao i uvijek do sada, a posebno se radujem ponovnom susretu sa zagrebačkom publikom.

Iako su koncerti vaš posao, stječe se dojam da vas još ne umaraju, da vam još uvijek nije teško putovati i nastupati?

Svakom koncertu i druženju s publikom iskreno se veselim i to je najljepši dio ovog posla. Nikad me nisu umarali koncerti! Putovanja su sastavni dio ovog posla. Moram priznati, više me umaraju sve ostale stvari koje se događaju i prateće tekuće obaveze oko koncerta, ali sam koncert je kruna svega.

Koju pjesmu uvijek pjevate na koncertima i nikad je ne maknete s repertoara?

Ima ih desetak koje su stalne, kao baza. Recimo, od dana kad su nastale, krajem 70-ih, ‘Glavo luda’ i ‘Pjevam danju, pjevam noću’, balada ‘Ti si mi u krvi’, pa brže pjesme ‘Mađarica’ i ‘Ružica’. Dugo je to razdoblje pa je teško odabrati. I ‘Čaje šukarije’, kao obradu narodne pjesme Esme Redžepove koja je zaživjela ne samo u romskom, nego i u cijelom svijetu, a koju i Bregović promovira, uvijek pjevam na kraju koncerta. Početak je diskutabilan, ali za kraj ovog regularnog dijela koncerta, bez bisa, uvijek otpjevamo ‘Čaje šukarije’, to nam je nekako kao ime i prezime.

Sjetite li baš uvijek tekstova svih pjesama na koncertu ili se i vama katkada dogodi blokada?

Naravno da ne, potpuno je prirodno da se tekstovi zaboravljaju, pogotovo ako se ne pjevaju stalno. Često si mehanički u pjesmi, nisi uvijek emotivno i ne razmišljaš o tekstu koji pjevaš. On ide zato što teče kao pjesmica naučena napamet. A ako si u trenutku iritiran stanjem na sceni, tehničkim problemima koji se mogu dogoditi na samoj bini, glava ne slijedi tekst, a onda je on možda u rukama publike. Tako da se to ponekad događa, jer čovjek se zamisli, uđe u neku drugu, posebnu dimenziju razmišljanja i onda mu u tom slučaju pobjegne ideja. Ali to je potpuno prirodno, to se događa svima.

Premda više nemate velikih hitova kao na početku karijere, vaš posljednji album ‘Ono malo sreće’ vrlo dobro je prošao na tržištu regije. Jednako dobro, ako ne još bolje, prolaze vaši nastupi – punite dvorane, arene i stadione.

Kad bismo znali što će biti hit, svi bi se onda hvatali toga, nego čovjek prema svom nahođenju i prema potrebi što da pjeva od toga što trenutno ima objavi nekih deset pjesama. E što će proći bolje, što lošije, to ovisi o publici. Ne možeš naručiti pjesmu, to nije torta da se naruči, nego ona dođe u nekom trenutku i onda imaš pjesmu koja više proradi. Što je hit, to je nešto što većinska publika prepoznaje i voli. Međutim bolje su nekad pjesme koje ljudi otkrivaju s vremenom. Albumi se i rade tako da neke pjesme idu, ‘kidišu’ na hit, a druge da ostanu za kasnije. Evo, ja mogu sa svakog svog albuma izdvojiti po nekoliko pjesama koje možeš i dan-danas otpjevati, a koje se nisu nikada vrtjele na radiju toliko da bi mogle postati dosadne. Onda su tu i koncerti – ako čovjek na koncertima izvjesno razdoblje ostavlja loš dojam iz ne znam kojeg razloga, onda se to jako brzo pročuje. Dakle ne možeš slagati ljudima da je negdje bilo dobro po novinama, jer imaš novinara koji će te pohvaliti, ako publika koja je bila nije to doživjela kao nešto specijalno. Danas svi imaju internet i stave to na Facebook pa gledaš što je sve bilo. Ne mora to biti dobra snimka, ali sama energija koja je vladala na koncertu je – prenosiva. I komentari su prenosivi, tako da mislim da i o tome sve ovisi.

'Ako čovjek na koncertima izvjesno razdoblje ostavlja loš dojam iz ne znam kojeg razloga, onda se to jako brzo pročuje', poručuje pjevačka legenda

Nedostaje li vam nešto iz vremena nekadašnje zajedničke države, kada je vaša karijera bila uzor mnogim pjevačima?

Nedostaju ti ljudi kojih više nema, neke stvari koje nisu opterećivale duh. Lijepo se sjetiti da nekad nije bilo važno tko je koje nacije ni vjere, to je lijepa stvar koju smo zaboravili, dok danas svi pitaju tko je, što je… Ljude, ako su dobri i ako su loši, prepoznavali smo po takvim mjerilima. Možda neke stvari koje smo imali sada nemamo i neka prijateljstva koja su zaboravljena – to su možda neke stvari koje mi nedostaju. Ali opet, ne treba jadikovati jer se stvaraju nova prijateljstva, novi ljudi i nikada ne treba odustati od njih.

Zašto više nema zvijezda koje uspiju polučiti uspjeh kakav su imali bendovi i izvođači u bivšoj Jugoslaviji?

Nekada je tržište bilo veće, a sada netko tko je iz Makedonije, Bosne i Hercegovine, pa čak i Hrvatske, ima tu neku lokalnu popularnost, pa je potrebno da se prijeđe ta granica. Premda je to uvijek bilo potrebno: to što je Radio Sarajevo vrtio nešto u bivšoj Jugi ne znači da je to morao zavrtjeti i Radio Zagreb – oni su imali svoje ukuse i zato je umjetnik morao sam, svojim vještinom, odabirom pjesama i nekom generalnom popularnošću doći do toga da ga vrte Radio Zagreb, Radio Ljubljana i opet zahvaljujući samoj pjesmi te tome je li se nekom dopala. Na moju sreću, stilski različite pjesme koje sam radio i suradnja sa stilski različitim autorima davale su mi prednost da bih na nekoj radiopostaji mogao biti emitiran u nekom obujmu, a s nekom drugom pjesmom na drugim radiopostajama. Bio im je na raspolaganju širi izbor pjesama. Popularnost je nešto što je kratkog daha, a ustrajnost se mora zasnivati na kvaliteti i na dobrim pjesmama, ne samo na hitovima.

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić

Zdravko Čolić

Osim s Bregovićem i Kovačem, surađivali ste s Arsenom Dedićem, Kemalom Montenom, Đorđem Novkovićem, Balaševićem, Bajagom… svi su oni pisali pjesme za vas. Koliko je izbor autora bio presudan za vašu karijeru?

Nekad su to radile diskografske kuće, angažirale autore da pišu za njihove najtiražnije izvođače. Kada je netko uspješan u prodaji ploča, onda svi žele raditi s njim. Tako da je sama diskografska kuća u početku imala potrebu da predstavi svog tiražnog pjevača, naprimjer urednik Vojno Kundić ili Siniša Škarica koji su sudjelovali i javili: ‘Radimo novi Čolin album’ pa je na adresu diskografske kuće dolazilo mnogo pjesama. Kompozitori su se javljali i tako se onda širila lepeza poznatih skladatelja kao što su Kemo Monteno, Đorđe Novković, Zdenko Runjić, Kornelije Kovač, Goran Bregović, Arsen Dedić, Balašević, da ne nabrajam dalje. Svi su oni moji prijatelji koji su uvijek imali nešto za mene, tako da je to bilo dobro. Uslijed pomanjkanja ideja i dobrih pjesama sa strane sam, moram reći na nagovor Gorana Bregovića, počeo i sam raditi. Imao sam svoje stvari na albumu ‘Malo pojačaj radio’, a onda cijeli autorski dio gotovo 70 posto preuzimam ja, od čega moram reći da imam desetak svojih hitova koji se uvijek izvode na koncertima.

Gdje i na koji način crpite energiju koja je neophodna kako biste s lakoćom obavljali mnogobrojne obaveze?

Energiju imaš ili nemaš, to ti je dao Bog ili nije. Međutim postoji mala priprema – osama, kratka izolacija, bez nekih napora, sjedenja, druženja, mala fizička aktivnost, rekreacija. Mirovanje je poželjno pred veći nastup, a što smo stariji, to nam sve više treba. Dva, tri sata pred nastup nitko ne može ući u moju garderobu osim suradnika, a poslije toga može sve. Ta vrsta psihofizičke pripreme je neophodna pred svaki veći javni nastup.

Izvor: https://www.tportal.hr

Prikaži više

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Sadržaj je zaštićen autorskim pravima!
Close