Super vijestiŽivot

PONOSNI VLASNIK IMANJA U ZAGORJU ‘Imate jednu od najboljih zemalja na svijetu. Želim zauvijek ostati ovdje. Njemačka više nije ono što je nekad bila’

PONOSNI VLASNIK IMANJA U ZAGORJU 'Imate jednu od najboljih zemalja na svijetu. Želim zauvijek ostati ovdje. Njemačka više nije ono što je nekad bila'

Nakon što je na njega pao preplašeni konji mjesecima je ležao u komi, a liječnici su govorili da više nikada neće mpći hodati. Danas je ponosni vlasnik imanja u mjestašcu Donje Vino gdje drži 11 konja. Zaričnica mu je Zagrepčanka za koju ne sumnja da će uskoro naći mjesto među velikanima preponskog jahanja

Nedaleko od Krapinskih Toplica, u mjestašcu Donje Vino koje se, zanimljivo, nalazi na uzvisini, Matthias Schäfter je, sasvim slučajno, pronašao sreću.

“Imate jednu od najboljih zemalja na svijetu. Želim zauvijek ostati ovdje”, govori mi dok sjedimo na suncu i okruženi zagorskim bregima promatramo prirodu koja se presvlači za zimu. Gotovo nestvaran audiovizualan spokoj tu i tamo poremeti lavež nekog od pasa koji borave na imanju, a za njima se redovito javljaju i Matthiasovi konji. Nalazimo se, naime, na za javnost nedavno otvorenom ranču Horses for Champions gdje 34-godišnji Nijemac sa šest godina mlađom zaručnicom, Zagrepčankom Anamarijom Hodko, živi i uzgaja konje.

Krapinske Toplice, 031018. Donje Vino. Ranch HFC vlasnika Mathiasa Scheftera. Na fotografiji: Mathias Schefter, Anamarija Hodko, Stjepko Hodko. Foto: Marko Todorov / CROPIX

Marko Todorov / CROPIX

Mathias Schefter, Anamarija Hodko, Stjepko Hodko.

“Obično su Hrvati ti koji u potrazi za boljim životom bježe u Njemačku, a ne obrnuto”, kažem.

“Da, ali nije Njemačka više ono što je nekad bila. Stvari su se promijenile, propisa je sve više, kao i poreza. A i Hrvatska je zemlja golemih mogućnosti, svašta se ovdje da i može, a i ovdašnja zajednica, gradonačelnik i gradske vlasti izuzetno su susretljivi i otvoreni za suradnju. Upravo zato smo 2016. moji partneri i ja odlučili cijeli posao preseliti u Hrvatsku, a i sve će naše buduće investicije, pa i one koje se ne odnose na uzgoj konja, biti usmjerene ovdje”, uzbuđeno mi govori ovaj atipičan Nijemac tipično njemačkog izgleda, odjeven u radnu odjeću i noktiju uprljanih zemljom. Tim istim prljavim, radničkim rukama pokazuje mi gdje planiraju sagraditi kućice za odmor te proširiti postojeće gospodarske zgrade sagrađene u neodoljivom britanskom stilu. I golemu montažnu halu za jahanje planiraju pretvoriti u pravu, zidanu, kaže, kako bi u njoj mogli održavati ozbiljnija natjecanja. Voljeli bi u nekom trenutku i dokupiti nešto zemlje te tako stvoriti dodatni prostor za konje.

Hrvatske pasmine

Međutim, Matthiasove ambicije mnogo su veće od pukog proširenja postojećeg ranča. Vjeruje da uzgoj konja u Hrvatskoj ima veliku i obećavajuću budućnost te u idućih tri do pet godina od imanja u Donjem Vinu planira napraviti središnje mjesto za poduku iz jahanja gdje će se, uz pomoć profesionalnih trenera iz Hrvatske, Njemačke i Austrije, usavršavati i amateri i profesionalci, gdje će se održavati međunarodni turniri u preponskom jahanju te uzgajati konji hrvatskih pasmina koje mladi uzgajivač smatra izuzetno kvalitetnima. Isto tako, planira razviti i brend jahaće opreme s HFC etiketom, razvijati turizam vezan uz jahaće sportove, nuditi konzultantske i marketinške usluge uzgajivačima, savjetovati potencijalne kupce…

“Početak je, kao i svaki drugi, težak. Ima jako puno posla pa smo neke stvari, kao što je HFC linija opreme, privremeno morali staviti na čekanje. Na čekanju je i restoran na ranču, no samo zato što ne možemo pronaći kuhara. Ali, sretni smo što stvari idu polako, to znači da postavljamo čvrste temelje za budućnost”, objašnjava mi pokušavajući sakriti razinu uzbuđenja oko ovog vrlo opsežnog projekta koji bi za većinu ljudi bio prevelik zalogaj. No, ne i za Matthiasa. Neće to biti prva “nemoguća” stvar koju je uspio realizirati.

Krapinske Toplice, 031018. Donje Vino. Ranch HFC vlasnika Mathiasa Scheftera. Na fotografiji: Mathias Schefter. Foto: Marko Todorov / CROPIX

Ranch HFC vlasnika Mathiasa Scheftera.

“Bilo je trenutaka kada sam mislio da je sa mnom i jahanjem zauvijek gotovo. Prije gotovo 15 godina imao sam ozbiljnu nesreću i tri do šest mjeseci, ne sjećam se više koliko, bio sam u komi. Liječnici su govorili da više nikad neću hodati, a kamoli jahati”, kaže Matthias koji se, unatoč svim izgledima, vratio ne samo jahanju, nego profesionalnom jahanju i treniranju konja. Nije ni čudo što vjeruje da mu je samo nebo granica, pomislim.

Unatoč tome što njegovi roditelji s konjima nisu imali baš prevelike veze (“tatu je, sve dok nisam dobio vlastitog, bilo nevjerojatno strah konja”), Matthias je jahati počeo već s pet godina. Za to je uvelike zaslužan njegov ujak Gimmel koji se bavio konjušarstvom, a za kojega je danas mladi poduzetnik još kao klinac počeo raditi, i to upravo zato da bi mogao provoditi vrijeme s tim plemenitim životinjama. Brinuo se, kaže, za one životinje koje nitko nije želio jahati i u tome postao toliko dobar da bi “oštećene” konje redovito “popravljao”. A tada bi redovito na površinu isplivao i njegov glavni problem. Naime, trenirajući s konjima, Matthias bi sa svojim štićenicima redovito razvijao odnos, što je glavni preduvjet za izlječenje, ali i postizanje rezultata. U trenutku kada bi oni kao tim – jer preponsko se jahanje smatra timskim sportom – došli do natjecateljske razine, “popravljeni” bi konj dobio novog vlasnika. Taj se ciklus ponavljao sve od njegova 16. rođendana kada je dobio prvog vlastitog konja.

“Studirao sam u Warendorfu, to je mjesto gdje je i sjedište njemačkog saveza i najbolja škola za konjušare. Tamo sam učio sve o treniranju, uzgoju, rasplodu… To je zaista ozbiljan trogodišnji studij kakvog u Hrvatskoj, doduše, nema. Nažalost, nakon samo godinu i pol moj je studij prekinut”, kaže Matthias te se vraća na tragičnu nesreću iz 2004. nakon koje su uslijedile brojne operacije i višegodišnji oporavak.

Kobna šetnja

“Bio sam na hipodromu gdje sam i obično trenirao, bilo je proljeće, a hala za treninge prepuna ljudi. Zaključio sam da nemam baš nikakvu motivaciju za treniranje među svim tim ljudima pa sam odlučio, umjesto treninga, otići u šetnju s konjem. Niotkuda se pojavio biciklist i gotovo pa se zaletio u mog konja koji se prestrašio, propeo, poskliznuo i pao na mene. Takav zgnječen ležao sam nekoliko sati sve dok me, sasvim slučajno, nisu pronašli prijatelji. Da nisu, ne bismo sad ovdje sjedili”, prepričava Matthias koji se šest godina poslije, na nemalo iznenađenje svih, vratio natjecanjima. Međutim, danas mu je od natjecanja draži rad s konjima, otpisanima baš kao što je i sam nekad bio.

“Recimo, njegova majka”, govori pokazujući na jednog od 11 konja koji borave na njihovu ranču, 4-mjesečnog ljepotana Sneaky Boya, krakatog ždrebeta koje izgleda baš poput svakog drugog tinejdžera u razvoju kojemu su ruke i noge narasle brže od ostatka tijela. “Njegova je majka bila ozlijeđena, tetive su joj bile oštećene i nitko se njome nije htio baviti pa sam je uzeo k sebi. Ne samo da je oždrijebila Sneakyja za kojeg vjerujem da će jednog dana biti vrhunski konj, nego se i toliko dobro oporavila da je i sama ponovno spremna za natjecanja”, ponosan je uzgajivač. Dodaje kako sve to ne bi bilo moguće bez vrhunskih stručnjaka s kojima surađuju. Imaju, kaže, sjajnog veterinara Gorana Csika, izvrsnog kovača Damira Muhara i fantastičnog fizioterapeuta za konje koji k njima dolazi čak iz Belgije.

“To nije preseravanje, samo da možemo reći da nam dolazi Belgijanac. Razlika u kvaliteti se zaista vidi i osjeti”, ubacuje se Anamarija, također jahačica i trenerica jahanja, ali i prva osoba iz Hrvatske pozvana da sudjeluje na prestižnom natjecanju Longines Masters koje se održava u Parizu. Matthiasov ugled i njegova poznanstva uvelike su pomogli da dođe do tog poziva, skromna je Anamarija, no Matthias ni najmanje ne sumnja da je njegovoj zaručnici mjesto među velikanima preponskog jahanja.

“Anamarija je tek na početku i ima velike šanse postati ozbiljno uspješna”, ponosan je Matthias.

“Trenirate zajedno?” pitam.

“Ne, ne, ne, ni slučajno”, kroz smijeh govori minijaturna jahačica duge riđe kose. “Draže mi je raditi s bilo kim drugim, vjerujem da će većina koja je pokušala raditi nešto s partnerom razumjeti.”

“Istina, ja je smijem gledati iz daljine i povremeno nešto komentirati. Ali, zato dolaze moji prijatelji iz Njemačke i Austrije s kojima trenira, a radi se mahom o vrhunskim sportašima i trenerima”, nastavlja Matthias, dodajući kako planiraju nastaviti dovoditi svjetske face koje će kod njih držati treninge, višednevne radionice i konzultacije.

“Koliko konja ukupno možete ovdje držati?” pitam odmjeravajući veličinu ranča.

“Hmmm… Sve skupa, 18 rekao bih”

“Samo? Meni se čini da ima mjesta za barem 50 komada.”

“Samo ti se čini. Svaki konj treba određenu količinu prostora za ispašu, a i želimo da imaju dovoljno prostora za šetnju. Naši su konji cijeli dan na otvorenom i tek kad procijene da je vrijeme večere, počnu se spuštati prema štalama. To u Hrvatskoj nije baš uobičajeno, konji obično veći dio dana provedu zatvoreni u boksevima. Isto tako, naši boksevi su veći nego što je to običaj. Kaže se da su kod konja najbitnije dvije stvari: kosti i mozak. Oni su jako osjetljivi i suosjećajni i, baš kao i ljudi, lude u skučenim prostorima”, objašnjava mi Matthias te dodaje kako kod nas ima sjajnih uzgajivača kao što je, Ante Kovač. Njegovi su konji, tvrdi njemački poduzetnik, na europskoj razini sjajni, a koliko vjeruje u to što govori možda najbolje dokazuje i činjenica da se trudi kupovati isključivo hrvatske konje.

Obećana zemlja

“Kako se procjenjuje koliki potencijal ima konj? Ipak se tu radi o popriličnoj svoti novca”, pitam.

“Prvo je pravilo da nikad ne smiješ tražiti konja. Ako ga tražiš, krivo ćeš ga procijeniti”, kaže Matthias. “Prvo ga pogledaš, kako izgleda i kako se ponaša, zatim ga pustiš da slobodno šeće i promatraš kako se kreće. Zatim mu daš da preskače prepreke bez jahača pa gledaš kako se zalijeće prema preponama, zabavlja li se ili mu je to tlaka. Tek na kraju dolazi testni đir. Međutim, uvijek postoji mogućnost da ćeš se zeznuti. S iskustvom dolazi osjećaj pa smanjuje mogućnost za krivu procjenu”, objašnjava uzgajivač.

“Stvar je u tome da se u konja lako zaljubiti. Iz istog razloga i cijena konja jako varira. Životinja koja meni vrijedi deset tisuća eura, nekome će drugome vrijediti milijun”, dodaje Anamarija nadglasavajući Schnufyja, smeđe-bijelog ponija ljubomornog na to što mu pridajemo manje pažnje nego ostalima.

“Malo je nervozan jer je na dijeti”, šali se sitna jahačica.

Iz Matthiasove perspektive Hrvatska mora da zaista jest obećana zemlja, pomislim. Za nekoga tko je život odlučio posvetiti konjima, on ovdje stvarno ima sve.

 Izvor: https://www.jutarnji.hr

Prikaži više

Povezani članci

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

error: Sadržaj je zaštićen autorskim pravima!
Close